Što je selektivni mutizam?

Selektivni mutizam je anksiozni poremećaj kod kojeg dijete dosljedno ne govori u određenim socijalnim situacijama u kojima se od njega očekuje govor, primjerice u vrtiću, školi, trgovini, kod liječnika ili u kontaktu s manje poznatim osobama, iako u drugim, poznatim i sigurnim situacijama govori uredno, primjerice kod kuće ili s bliskim članovima obitelji. Važno je naglasiti da dijete s selektivnim mutizmom ne šuti namjerno, ne inati se i ne odbija govoriti iz neposluha. U tim situacijama dijete najčešće zbog visoke razine anksioznosti doslovno ne može govoriti.

Selektivni mutizam najčešće se počinje primjećivati u ranoj dječjoj dobi, osobito kada dijete krene u vrtić ili školu i kada se od njega počinje očekivati komunikacija izvan obiteljskog okruženja. Simptomi se često javljaju između druge i četvrte godine života, ali se teškoća ponekad prepozna tek kasnije, kada govorni i socijalni zahtjevi postanu veći.

Da bi se govorilo o selektivnom mutizmu, teškoća mora trajati najmanje mjesec dana, pri čemu se ne računa samo prvi mjesec prilagodbe na vrtić ili školu. Također je važno procijeniti ometa li izostanak govora djetetovo obrazovno, socijalno ili svakodnevno funkcioniranje. Kod djece koja odrastaju u dvojezičnom okruženju ili uče novi jezik, potrebno je posebno paziti da se selektivni mutizam ne zamijeni s nesigurnošću zbog nedovoljnog poznavanja jezika. U takvim slučajevima važno je procijeniti govori li dijete u jeziku koji dobro poznaje i je li izostanak govora veći od onoga što bi se očekivalo samo zbog jezične prilagodbe.

Selektivni mutizam je relativno rijedak, ali nije zanemariv. U literaturi se navode različite procjene učestalosti, najčešće između približno 0,03 i 1 % djece, ovisno o dobi, uzorku i načinu procjene. Nešto se češće opisuje kod djevojčica, djece inhibiranijeg temperamenta, djece s izraženijom socijalnom anksioznošću te kod djece iz dvojezičnih ili manjinskih jezičnih okruženja, iako samo dvojezičnost nije uzrok selektivnog mutizma.

Kako se selektivni mutizam najčešće očituje?

Dijete sa selektivnim mutizmom može kod kuće biti razgovorljivo, spontano, glasno i zaigrano, dok u vrtiću ili školi može djelovati povučeno, ukočeno, ozbiljno ili “zamrznuto”. Neka djeca ne govore uopće, neka šapću samo jednoj osobi, neka komuniciraju gestama, kimanjem glave, pokazivanjem ili pisanjem, a neka govore samo u vrlo specifičnim okolnostima, primjerice kada druga djeca nisu u blizini.

Zbog toga se selektivni mutizam često pogrešno tumači kao sramežljivost, tvrdoglavost, nepristojnost ili nedostatak motivacije. Međutim, kod selektivnog mutizma osnovni problem nije manjak znanja, odgoja ili želje za komunikacijom, nego anksioznost koja blokira govor u određenim situacijama.

Kada je potrebno potražiti stručnu pomoć?

Stručnu pomoć dobro je potražiti ako dijete dulje vrijeme ne govori u vrtiću, školi ili drugim socijalnim situacijama, ako mu to otežava uključivanje u aktivnosti, odnose s vršnjacima, procjenu znanja ili svakodnevno funkcioniranje, ili ako roditelji i odgojno-obrazovni djelatnici primjećuju da se teškoća ne smanjuje spontano.

Roditelji često potraže pomoć tek pri polasku djeteta u školu, kada govorni zahtjevi postanu veći. Ipak, ranije prepoznavanje i rana intervencija uglavnom su povoljniji jer se tada smanjuje rizik da se obrazac izbjegavanja govora učvrsti.

Kako se selektivni mutizam tretira?

Tretman selektivnog mutizma najčešće uključuje suradnju roditelja, vrtića ili škole, psihologa ili psihoterapeuta educiranog za rad s dječjom anksioznošću te, prema potrebi, logopeda. Logoped je osobito važan ako postoji sumnja na govorno-jezične teškoće, artikulacijske teškoće, teškoće razumijevanja jezika ili pragmatičke komunikacije.

Prema suvremenim preporukama, tretman se najčešće temelji na kognitivno-bihevioralnim i bihevioralnim pristupima. To uključuje postupno izlaganje govornim situacijama, jačanje djetetova osjećaja sigurnosti i kompetentnosti, oblikovanje komunikacije korak po korak, pozitivno potkrepljenje, smanjenje izbjegavanja i pažljivo širenje kruga osoba i situacija u kojima dijete može komunicirati. Koriste se i postupci poput stimulus fadinga, odnosno postupnog uvođenja nove osobe ili nove situacije dok dijete zadržava osjećaj sigurnosti, te shaping, odnosno postupno oblikovanje od neverbalne komunikacije prema zvukovima, šaptu, riječima i govoru.

Terapija igrom može biti korisna kao razvojno prikladan i djetetu blizak način uspostavljanja odnosa, smanjivanja napetosti i uključivanja djeteta u komunikaciju, ali kod selektivnog mutizma važno je da rad ne ostane samo na slobodnoj igri. Dijete treba postupno, pažljivo i bez preplavljivanja voditi prema konkretnim komunikacijskim koracima u stvarnim životnim situacijama.

Kako roditelj može pomoći?

Najvažnije je ne tjerati dijete da govori, ne moliti ga, ne ucjenjivati i ne podmićivati govorom. Rečenice poput “Hajde, reci”, “Pa znaš govoriti”, “Nemoj biti nepristojan” ili “Ako kažeš, dobit ćeš…” najčešće povećavaju pritisak, sram i anksioznost. Cilj nije natjerati dijete na govor, nego mu pomoći da se osjeća dovoljno sigurno da može postupno komunicirati.

Korisno je maknuti stalni fokus s govora. Pitanja poput “Jesi li danas pričao u vrtiću?” ili “Jesi li odgovorila učiteljici?” mogu djetetu stvoriti dodatni pritisak jer ono često želi govoriti, ali u tom trenutku ne može. Umjesto toga, roditelj može pitati: “Što si danas radio?”, “S kim si se igrao?”, “Što ti je bilo najzanimljivije?” Ako je dijete pokušalo komunicirati, dobro je pohvaliti trud, a ne samo uspješan govor: “Vidjela sam da si pokušao pokazati što želiš. To je bio hrabar korak.”

U kontaktu s drugim ljudima korisno je zaštititi dijete od pritiska, ali bez pretjeranog spašavanja. Primjerice, ako netko djetetu postavi pitanje, roditelj može dati djetetu nekoliko sekundi vremena da odgovori. Ako dijete ne odgovori, roditelj može pitanje preoblikovati tako da dijete može pokazati, kimnuti, izabrati između dvije mogućnosti ili odgovoriti na lakši način. Cilj je smanjiti pritisak, ali i dalje zadržati dijete uključeno u komunikaciju.

Primjeri korisnih rečenica su:

“Možemo joj dati malo vremena da se privikne.”

“Marku obično treba malo vremena u novim situacijama. Možete ga prvo pitati nešto na što može pokazati.”

“Marina će za početak slušati i gledati, a uključit će se kada bude spremna.”

“Luka bi se volio igrati. Za početak ti može pokazati što je složio, a možda će ti kasnije nešto i reći.”

“Ne treba ga požurivati. Dovoljno je da sada bude s nama i prati što se događa.”

Važno je dijete ne opisivati pred drugima kroz teškoću. Rečenice poput “On nikad ne govori”, “Ona vam je jako sramežljiva”, “Maca mu popapala jezik” ili “Neće vam ona ništa reći” mogu dodatno učvrstiti djetetovu sliku o sebi kao djetetu koje ne govori. Bolje je reći: “Treba mu malo vremena u novim situacijama” ili “Lakše joj je kada se prvo privikne.”

Roditelji mogu pomoći i tako da djetetu unaprijed najave nove situacije. Prije rođendana, pregleda, odlaska u školu ili susreta s nepoznatom osobom, korisno je kratko objasniti što će se dogoditi, tko će biti tamo i što dijete može učiniti ako mu bude teško. To se može proraditi kroz igru, crtanje, lutke, slikovne kartice ili kratke socijalne priče.

Važno je ne izbjegavati sve situacije u kojima je dijete anksiozno, jer izbjegavanje kratkoročno smanjuje napetost, ali dugoročno može održavati problem. Umjesto potpunog izbjegavanja, situacije treba prilagoditi. Primjerice, u restoranu dijete za početak može pokazati jelo na jelovniku, zatim šapnuti roditelju, zatim odgovoriti na pitanje s izborom, a tek kasnije samostalno naručiti. Na rođendan se može doći malo ranije, dok je još mirnije, i ostati kraće vrijeme, uz mogućnost postupnog produljivanja.

Kod kuće se mogu koristiti igre koje uključuju govor, ali bez pritiska. Korisne su društvene igre s jednostavnim verbalnim odgovorima, igre izbora, igre pogađanja, pričanje priča prema slikama, crtanje i zajedničko komentiranje crteža. Ako dijete voli kreativne aktivnosti, crtež, plastelin, lutke ili asocijativne karte mogu biti dobar most prema komunikaciji jer dijete ne mora odmah govoriti izravno o sebi.

Dijete sa selektivnim mutizmom najčešće želi kontakt, igru i prijateljstva, čak i kada to izvana ne izgleda tako. Zato se obitelj ne bi trebala potpuno povući iz socijalnih situacija. Korisno je postupno organizirati kratka, predvidljiva druženja s jednim djetetom, po mogućnosti u sigurnom okruženju, a zatim postupno širiti situacije i krug osoba.

Što mogu učiniti vrtić i škola?

Vrtić i škola imaju važnu ulogu jer se selektivni mutizam često najviše vidi upravo u odgojno-obrazovnom okruženju. Djetetu treba omogućiti komunikaciju na više razina: gestom, pokazivanjem, biranjem između ponuđenih odgovora, crtanjem, pisanjem, šaptom ili govorom u manjoj skupini. Kod neke djece privremeno mogu pomoći i alternativni oblici komunikacije, primjerice kartice, slike ili pisani odgovori, ali cilj je da oni budu most prema postupnom širenju govorne komunikacije, a ne trajna zamjena za govor.

Odgojitelji i učitelji trebaju izbjegavati javno prozivanje, forsiranje odgovora pred skupinom i komentiranje djetetove šutnje. Umjesto toga, korisno je dogovoriti male, izvedive korake: prvo neverbalno sudjelovanje, zatim odgovor pokazivanjem, zatim odgovor jednom riječi osobi od povjerenja, zatim govor u paru, maloj skupini i postupno u širem razredu. Napredak je obično postupan i nejednak, što znači da dijete može govoriti u jednoj situaciji, a zatim ponovno šutjeti u drugoj. To ne znači da nazaduje, nego da je razina anksioznosti različita ovisno o kontekstu.

Zaključno

Selektivni mutizam nije neposluh, razmaženost ni obična sramežljivost. Riječ je o anksioznom poremećaju koji može značajno utjecati na djetetovo socijalno, emocionalno i obrazovno funkcioniranje. Uz rano prepoznavanje, strpljiv pristup, suradnju roditelja i odgojno-obrazovnog sustava te stručno vođen tretman, djeca mogu postupno širiti svoj krug komunikacije i razvijati sigurnost u situacijama koje su im ranije bile preplavljujuće.

U Psihološko-edukativnom centru AnuKampa radimo s djecom sa selektivnim mutizmom kroz stručno vođen, razvojno osjetljiv pristup koji može uključivati kognitivno-bihevioralne strategije, terapiju igrom, rad s roditeljima te suradnju s vrtićem ili školom. Cilj rada nije pritisnuti dijete da govori, nego mu pomoći da korak po korak razvija osjećaj sigurnosti, komunikacijsku slobodu i povjerenje u vlastite mogućnosti.

Autorica: Amela Muftić Župan, mag. psych.

Black, B., & Uhde, T. W. (1995). Psychiatric characteristics of children with selective mutism: A pilot study. Journal of the American Academy of Child & Adolescent Psychiatry, 34(7), 847–856.

Elizur, Y., & Perednik, R. (2003). Prevalence and description of selective mutism in immigrant and native families: A controlled study. Journal of the American Academy of Child & Adolescent Psychiatry, 42, 1451–1459.

Muris, P., & Ollendick, T. H. (2021). Current challenges in the diagnosis and management of selective mutism in children. Psychology Research and Behavior Management, 14, 159–167.

American Speech-Language-Hearing Association. Selective Mutism. ASHA Practice Portal.

NHS. Selective mutism.

Association for Behavioral and Cognitive Therapies. Selective Mutism Fact Sheet.